Dok se Sylvija Plath služila metaforama da predoči čitatelju pakao kroz koji prolazi, Emily (rođena 10. decembra 1830.) je pakao izbjegavala kako bi sačuvala sebe netaknutom za poeziju i za ono što ona donosi: duhovni smiraj raja. Pjesme su joj obično kraće forme i u njima govori o smrti, ljubavi i prirodi (koja je život) na način moderniji od većine njezin suvremenika, i ako ćemo iskreno, od mnogih koji poeziju pišu danas. Njezino stvaralaštvo odaje jezivu preciznost uma okrenutog istovremeno van i unutra, a od Emily pravi nakazu u koju svako za posjete cirkusu upire prstom. Jer, Dickinson to jeste – nakaza društva koje ženu zatvara u brak i ne dopušta joj da se slobodno kreće. Emily je zbog toga odbila učestvovati i nikada nije napustila očevu kuću iz koje u kasnijim godinama svog života uopšte nije izlazila. Jedini njezini izleti jesu bili oni u poeziju koja je predstavljala netaknuti vrt ravnopravnosti i duhovnog blagostanja. Mnogi su kasnije njezinu izolovanost htjeli objasniti problematičnom lezbijskom vezom sa Susan, ženom njezina brata Austina ili nekom drugom neostvarenom heteroseksualnom žudnjom. Osim poezije, ED je pisala i pisma koja su bila dugotrajna veza sa vanjskim svijetom i ljudima koje je voljela (prijateljicama, prijateljima i rodbinom). Kako na njezinom grobu piše – pozvana je nazad 15. maja 1886. godine .
The Shelter
The body growes outside, –
The more conveniant way, –
That if the spirit like to hide,
Its temple stands alway
Ajar, secure, inviting;
It never did betray
The soul that asked shelter
In timid honesty.
izvrstan blog! super što sam ga otkrila. možda samo da je malo više suvremenih i domaćih autorica. svaka čast!
Čitamo, čitamo… :)) 😉