Sylvia Plath

Američka pjesnikinja koja je život završila gurnuvši glavu u pećnicu rođena je 27. oktobra 1932. godine. Bila je udata za engleskog pjesnika Teda Hughesa koji joj je posvetio jednu od svojih najpoznatijih zbirki – Rođendanska pisma. Često ju skupa sa Robertom Lowellom, Anne Sexton i Johnom Berrymanom nazivaju ispovjednom pjesnikinjom, jer je na krajnje iskren način pisala o sebi. Inače, od desete godine, pa sve do svoje smrti je vodila dnevnik čiji je zadnji tom njezin suprug spalio zbog čega su mnogi smatrali da je u njemu napisala nešto što bi ga moglo inkriminirati. (To je paljenje dnevničke sveske išlo u prilog tvrdnji mnogih da ju je Ted, zapravo, indirektno ubio svojom preljubom s Assiom Wevill koja si je život oduzela na isti način na koji je to učinila i Sylvija – gasom.) Kako bilo da bilo njezin je autentični pjesnički glas preživio smrt i ostao da svjedoči o nepobitnom geniju Sylvije Plath i patnjama kroz koje je prošla za svog kratkog života. 1982. godine je posthumno dobila Pulitzerovu nagradu za Izabrane pjesme (izbor je napravio 1981. baš Ted Hughes) Nedavno je snimljen film o njezinom životu (glavnu ulogu je dobila Gwyneth Paltrow) u kojem se zbog činjenice da su nasljednici zabranili korištenje njezinih stihova sve vrti oko kompleksnog odnosa dvoje supružnika – Sylvije i Teda.

Ja sam okomita

No ja bih radije bila vodoravna.
Ja nisam drvo s korijenom u zemlji
Što siše minerale i majčinsku ljubav
Kako bih svakog ožujka mogla svjetlucati u lišću,
Niti sam ja ljepota vrtne ljehe
Što privlači svoj dio uzvika “Ah”, živopisno obojena,
Nesvjesna da će uskoro morati izgubiti latice.
U usporedbi sa mnom, drvo je besmrtno
A vrtna gredica nije visoka, no to više iznenađuje.
I ja želim dug vijek prvoga i izazovnost potonje.

Noćas, u jedva zamjetnoj svjetlosti zvijezda,
Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise.
Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamjećuje.
Katkada mislim da kada spavam
Mora da sam im najsavršenije nalik –
Misli su postale nejasnim.
Prirodnije je za me da ležim.
Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
A bit ću korisna kad konačno legnem:
Tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći vremena za me.

linkovi:

sajt o sylviji

modern american poetry

4 komentara

  1. e tako mi je ovo lijepo sjelo uh….dusa mi se odmori malo. ja nisam imala mogucnosti da studiram feminizam u bih tako da sam moral da odem u uk i oz da bi se redovno zadovoljaval hahahaha znanjem i osjecajem slobode. tako da mi je drago da vidim ovaj blog i tvoju volju da ga djelis sa novim generacijama. bravo bravo i bravo

  2. ja cujem za nju tek sada kada sam procitala knjigu…kobna pogreska…koju ti usput preporucujem ODLICNA JE.:):):)
    mozes mi ostaviti neke od djela sto je ona napisala da oh citam…imam osjecaj da je odlicna…jer u knjizi se spominje nekoliko odlomaka njenih pjesama…
    javi mi na moj blog…www.lostinlife.blogger.ba ili nas potrazi na bloggeru..blog se zove samo za cure!!!!!…
    poozz i odg. please…

Komentariši