Vlastita soba

online antologija i enciklopedija ženskog stvaralaštva

22.12.2010.

Ksenija Kantoci



Hrvatska kiparica Ksenija Kantoci (9.7.1909. - 6.9.1995.) rođena je u Trebinju; do desete je godine živjela u Bosni, a onda odlazi u Zagreb gdje ostaje do kraja života. Prvu je samostalnu izložbu imala 1955. godine, u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt - petnaest godina nakon grupne izložbe na kojoj su se, zajedno s njom, javnosti prvi put predstavili Kosta Angeli Radovani i Vojin Bakić. Kantoci je svoju karijeru započela portretima u neotpornom materijalu sadre, da bi potom prešla na terakotu i drvo. Figure koje modelira u terakoti su malih dimenzija i nastaju dodavanjem nezaglađenih, manjih grumena zemlje. Šezdesetih su se zahvati u terakoti minimalizirali - na kraju su to bila tek dva-tri grumena zemlje koje je Kantoci potom bojila i ponekada glazirala. U monografiji objavljenoj sredinom osamdesetih (povodom Kantocijine retrospektive), kustosica Jelena Uskoković se osvrće na njezino djelo i daje ključne smjernice u tumačenju Ksenijinog kiparskog izričaja: autorica gradi figure ne bježeći pri tome od deformacija. Prelazi, zatim, na drvo i tematizira seljanke Dalmatinske zagore, kojima će, kako kaže Uskoković, kiparica dostići vrhunac svojeg izraza. Riječ je o figurama bez atributa ženskog tijela. Ako su oblikovane u terakoti - malih su dimenzija , nezaglađene površine, s duboko utisnutim očnim dupljama umjesto lica. Kada Kantoci oblikuje u drvetu - onda te figure izgledaju drugačije: obline su potpuno iščezle, ostaju samo horizontalni usjeci - izraz je opor i tvrd. Žene često nose teret na glavi ili breme na leđima. Kantoci je napravila i niz skulptura koje su tematizirale likove iz grčke mitologije: Sizifa, na primjer. No bez obzira na različite materijale i njihovu obradu, za rad Ksenije Kantoci karakterističan je, kako je Jelena Uskoković  primijetila, fiksiran tematski registar: u žarištu njezinog zanimanja uvijek stoji ljudska figura. (I, ako ćemo nekoga posebno istaknuti, njezin suprug, slikar Frane Šimunović, te njezina susjeda, Nevenka Đorđević, koje je najuspjelije i najčešće portretirala.)

Kada sam Kseniju Kantoci "otkrila" (ne mogu dovršiti tekst bez uplitanja osobnog), desila mi se ista stvar koja mi se dogodila s Emily Dickinson - sva sam se naježila. Kantoci je jezgrovita, sažima u svojim skulpturama toliko toga, da se može učiniti kako je upravo ta simbolika teret pod kojim se figurice nalaze. Ne mogu reći saginju i savijaju jer u njima ima jako puno čvrstine i monumentalnosti iako njihov obim i veličina govore suprotno. Povukla, sam, zapravo paralele s pjesničkom formom: čak i ono što nam se može učiniti šturim, siromašnim - pršti značenjima i, paradoksalno, čini izričaj bogatim i opsežnim. U tekstu Uspravni svijet Ksenije Kantoci, Ljerka Mifka objašnjava glavnu tenziju unutar kiparičinog opusa: tijelo je razapeto između pada (horizontale) i uskrsnuća (vertikale). Ravnoteža koja je proizvod ovog, stalno prisutnog sukoba - postaje teret (dakle, Ksenijine figure borave, kao uostalom i čovjek - pod raznim teretima) i obilježava istovremeno uspravnost, ukorijenjenost i okamenjenost. Ta je okamenjenost dosta bitna jer je bojenjem terakote - Kantoci često glinu pretvarala u kamen. Činila je time figurice i ljudsku sudbinu koju su one utjelovile - težom, monumentalnijom. Mislim da je upravo to kvaliteta koja me je kod Kantoci osvojila: sa tako malo, uspjela je reći tako puno.


Žena, 1955,


Žene, 1958.


Dimnjak (suđenice), 1983/84.


Sizif, 1977/84.


Frane Šimunović, 1954/55.


Nevenka Đorđević, 1953.


Kantoci onlajn:
Galerija Adris

Hrvatski bibliografski leksikon