Vlastita soba

online antologija i enciklopedija ženskog stvaralaštva

22.12.2010.

Ksenija Kantoci



Hrvatska kiparica Ksenija Kantoci (9.7.1909. - 6.9.1995.) rođena je u Trebinju; do desete je godine živjela u Bosni, a onda odlazi u Zagreb gdje ostaje do kraja života. Prvu je samostalnu izložbu imala 1955. godine, u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt - petnaest godina nakon grupne izložbe na kojoj su se, zajedno s njom, javnosti prvi put predstavili Kosta Angeli Radovani i Vojin Bakić. Kantoci je svoju karijeru započela portretima u neotpornom materijalu sadre, da bi potom prešla na terakotu i drvo. Figure koje modelira u terakoti su malih dimenzija i nastaju dodavanjem nezaglađenih, manjih grumena zemlje. Šezdesetih su se zahvati u terakoti minimalizirali - na kraju su to bila tek dva-tri grumena zemlje koje je Kantoci potom bojila i ponekada glazirala. U monografiji objavljenoj sredinom osamdesetih (povodom Kantocijine retrospektive), kustosica Jelena Uskoković se osvrće na njezino djelo i daje ključne smjernice u tumačenju Ksenijinog kiparskog izričaja: autorica gradi figure ne bježeći pri tome od deformacija. Prelazi, zatim, na drvo i tematizira seljanke Dalmatinske zagore, kojima će, kako kaže Uskoković, kiparica dostići vrhunac svojeg izraza. Riječ je o figurama bez atributa ženskog tijela. Ako su oblikovane u terakoti - malih su dimenzija , nezaglađene površine, s duboko utisnutim očnim dupljama umjesto lica. Kada Kantoci oblikuje u drvetu - onda te figure izgledaju drugačije: obline su potpuno iščezle, ostaju samo horizontalni usjeci - izraz je opor i tvrd. Žene često nose teret na glavi ili breme na leđima. Kantoci je napravila i niz skulptura koje su tematizirale likove iz grčke mitologije: Sizifa, na primjer. No bez obzira na različite materijale i njihovu obradu, za rad Ksenije Kantoci karakterističan je, kako je Jelena Uskoković  primijetila, fiksiran tematski registar: u žarištu njezinog zanimanja uvijek stoji ljudska figura. (I, ako ćemo nekoga posebno istaknuti, njezin suprug, slikar Frane Šimunović, te njezina susjeda, Nevenka Đorđević, koje je najuspjelije i najčešće portretirala.)

Kada sam Kseniju Kantoci "otkrila" (ne mogu dovršiti tekst bez uplitanja osobnog), desila mi se ista stvar koja mi se dogodila s Emily Dickinson - sva sam se naježila. Kantoci je jezgrovita, sažima u svojim skulpturama toliko toga, da se može učiniti kako je upravo ta simbolika teret pod kojim se figurice nalaze. Ne mogu reći saginju i savijaju jer u njima ima jako puno čvrstine i monumentalnosti iako njihov obim i veličina govore suprotno. Povukla, sam, zapravo paralele s pjesničkom formom: čak i ono što nam se može učiniti šturim, siromašnim - pršti značenjima i, paradoksalno, čini izričaj bogatim i opsežnim. U tekstu Uspravni svijet Ksenije Kantoci, Ljerka Mifka objašnjava glavnu tenziju unutar kiparičinog opusa: tijelo je razapeto između pada (horizontale) i uskrsnuća (vertikale). Ravnoteža koja je proizvod ovog, stalno prisutnog sukoba - postaje teret (dakle, Ksenijine figure borave, kao uostalom i čovjek - pod raznim teretima) i obilježava istovremeno uspravnost, ukorijenjenost i okamenjenost. Ta je okamenjenost dosta bitna jer je bojenjem terakote - Kantoci često glinu pretvarala u kamen. Činila je time figurice i ljudsku sudbinu koju su one utjelovile - težom, monumentalnijom. Mislim da je upravo to kvaliteta koja me je kod Kantoci osvojila: sa tako malo, uspjela je reći tako puno.


Žena, 1955,


Žene, 1958.


Dimnjak (suđenice), 1983/84.


Sizif, 1977/84.


Frane Šimunović, 1954/55.


Nevenka Đorđević, 1953.


Kantoci onlajn:
Galerija Adris

Hrvatski bibliografski leksikon

19.12.2010.

Uvod u novu godinu


Dvorske dame u čekanju (18. stoljeće): povijest žene bilježi kao kokoške. Jesu li se stvari doista promijenile?

2010. su u Hrvatskoj proglasili godinom žena u književnosti, ali ja kažem da će ta godina trajati i trajati! Pogotovo na ovom blogu. Nakon godinu dana pauze (izgovora za odsustvo nemam), vrijeme je da na Internet izbacim/vratim imena koja su tu bila i prije 2010, a koja očito niko nije shvatio dovoljno ozbiljno. Umjetnice su tu već jako dugo i ako je Vlastita soba htjela nešto poručiti, onda je to bilo sljedeće: žene stvaraju već stoljećima, a ako ste ignoranti i to niste znali - to je vaš problem!
Vidimo se/čitamo se jednom sedmično!

10.11.2009.

Nienke Klunder

02.03.2009.

Katalin Ladik



Sjajna novosadska pjesnikinja i glumica Katalin Ladik (25. 10. 1942.) jedno je od najzanimljivijih imena vojvođanske avangarde. Osim pisanjem i glumom, bavila se i performansom (najčešće - izvođenjem poezije uz muziku) i likovom umjetnošću. Bila članica Bosch & Bosch grupe koja je bila aktivna od kraja šezdesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prvu knjigu objavila 1969. godine. Glumila u nekoliko filmova. Prvi sam se put s njom susrela tek nedavno - gostujući u Novom Sadu, dobila sam priliku da iz edicije Panonska svjetla izaberem dvije knjige po želji. Tada su mi mlade pjesnikinje Dragoslava Barzut i Maja Solar rekle kako MORAM uzeti Katalin, jer je odlična i, zaista, nisam se pokajala - sada mi je izbor iz njezine poezije Ikarova senka jedan od najdražih naslova iz moje kućne kolekcije. Ovako jezivo dobre pjesme rijetko susrećemo na našim prostorima i red je da im ovom prilikom odam počast (pjesme su prevedene s mađarskog jezika):


Bogomoljka

Kada je došlo vreme, pođe u susednu kuću da
se oženi . Dok je devojka nameštala postelju, sve se
više gubio posmatrajući je. Što se više divio, dublje
propadao. Prvo do članka, onda do struka.
Jutrom ga uzalud tražili. Našli samo njegov
čamac. Devojka ustala, izašla da mokri, kad ono,
iz nje ispadale same bele kosti.


Onaj prorez na tvojoj haljini

Onaj prorez na tvojoj haljini
kao vedro nebo blistav nož
međ dlakama.
Dvije šljive
na vlažnom čaršafu
međ tvojim butinama.
Raspori već jednom plavokrile
zajapurene ptice!

Neka se otvore vrata, prozori!


Kraljević žabac


Kad joj se uvukao, u početku osetila zebnju i
samo se koprcala i koprcala. No vremenom se navikla,
zlatnim ga koncem vezala i, pevušeći skaradne
pesmice, u svoje mračne dubine umakala.


LINKOVI:

Par pjesama iz Travnatog kaveza (2002)

Intervju za NIN

Dva djela

19.07.2008.

Planovi za budućnost

26.05.2008.

Kathy Acker




Kathy Acker (18. april 1948. New York - 30. novembar 1997. Tijuana), ili književni terorista kako su je neki zvali, američka je spisateljica koja je svoje prve tekstove počela objavljivati sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U dvije je naredne decenije postala jednom od najkontraverznijih autorica s obzirom da je osim punka svojim pisanjem afirmirala pornografiju i feminizam. Svojim je eksplicitnim tekstovima nastojala raskrstiti s falocentričnim društvom i svim rodnim i političkim nedaćama koje su iz njega proizilazile. Koristila se različitim književnim formama i tehnikama, a možda ju je najviše proslavilo "plagiranje" tuđih tekstova koje je redovito prekrajala za potrebe vlastitog pisanja - fragmentima iz tuđih djela svojim je tekstovima davala drugačija značenja ujedno dekonstruirajući i njih, ali i situacije koje je, koristeći te tekstove, ironizirala i kritizirala. Američka se spisateljica najviše zanimala za tijelo, pa je osim pisanjem njime rado eksperimentirala i u vanknjiževnoj zbilji. Tako u jednom od intervjua kaže: "One of my students had a piercing through her labia. And she told me about how when you ride on a motorcycle, the little bead on the ring acts like a vibrator. Her story turned me on so I did it. I got two. It was very cool." Acker je bila velika pobornica tetovaža, a bavila se i bodibildingom. Svoje je opsesije rado pretvarala u književne teme, pa se tako u njezinim tekstovima (što u romanima, što u esejima i drugim književnim vrstama) najčešće možemo susresti upravo s tijelom, ljubavi, seksom, bodibildingom, tetovažama, AIDSom, feminizmom itd. (Kao što Richard Kadrey kaže: "živo joj se jebalo za sve, osim za ono za što joj se nije živo jebalo".) Acker, naravno, nije pisala isključivo o problemima tjelesnosti niti je tijelo kod nje bilo jednoznačno - kroz motiv tijela ona je ukazivala na probleme s kojim se tijelo koje želi biti slobodno susreće. Njezin su stil definirali punkerski senzibilitet te hronični nekonformizam (zbog kojeg je, nakon što su joj dijagnosticirali  rak i odstranili dvije dojke, otišla na jug da sama potraži lijek, odbijajući da pasivno dočeka smrt). Većinu njezinih knjiga (ako ne i sve) objavio je mali, nezavisni nakladnik Grove Press
. Tek je pred kraj svog života počela pisati u mainstream medijima, ali je i tamo, ostajući vjerna undergroundu, pisala o njoj bliskim temama (najpoznatiji takav njezin tekst jeste onaj o alternativnoj medicini objavljen u Guardianu).

Linkovi:

kratka biografija

libra libera

23.11.2007.

Lice, ruke - i pametne ih žene imaju.



Tako to izgleda kada Annie Leibovitz slika svoju ljubavnicu Susan Sontag. Fenomenalna fotografija s kojom se mogu takmičiti još samo fotografije Georgije O'Keeffe Alfreda Stieglitza:

19.09.2007.

Dorta Jagić



Njezini su stihovi femme fatal hrvatske poezije: ne postoji način da im se oduprete. Nakon nagrade Goran za mlade pjesnike iz 1999 (za zbirku "Plahta preko glave"), Dorta je ove godine dobila nagradu 'The Balkan Grand Prize for Poetry' u Rumuniji. Dorta je (rođena 6. novembra 1974. u Sinju) diplomirala filozofiju i religijsku kulturu, a osim pisanja bavi se i režijom te prevođenjem. Osobno, najdraža mi je njezina zbirka "Đavo i usidjelica (ispovijedi)" iako je i "Tamagochi mi je umro na rukama" jednako poetski snažna.

VOLJA ZA GOLI DAH

ujutro sam ispovraćala
u školjku onaj neprobavljivi dio
tadziove kose.
onda sam je htjela osušiti, počešljati
i elegantno si je rasporediti po glavi.
ali ogledalo u kupaonici posve su zakrili
puževi na samrti.
mazili su se i opraštali baš kao da su
svu su noć slinom iscrtavali
naše siluete,
matematičkom netočnošću
izgovarali svo moje, od rođenja,
potisnuto disanje.

UDALJAVANJE

po granama svakog drveta na svijetu
sjedi jato anđela od nevidljiva porculana.
kad jedan među nama počini grijeh,
njemu najbliži anđeo padne
i razbije se u točno onoliko komadića
koliko je metara čovjek od boga dalje

link:

Đavo i usidjelica na elektronickeknjige.com

01.09.2007.

Vlastita soba na PitchWiseu 2007

Subota, 8 septembar 2007, Sarajevo

14.30 – 15.15 - Historijski muzej BiH
Prezentacija feministica: feministice i heroine u umjetnosti – jedan poseban izvor: Asja Bakić tj. femeart.blogger.ba (BiH)

Više informacija na:

LINK

Brought to you by

03.07.2007.

Simone Weil


Iste se godine na prestižni Ecole Normal Superieure upisuju dvije Simone. Po uspjehu je na drugom mjestu poznatija Simone de Beauvoir, a na prvom žena koja je umrla u svojoj 34 godini od posljedica anoreksije, Simone Weil (3. februar 1909. - 24. avgust 1943.). Crvena djevica, kako su je neki zvali jer se zaklela na djevičanstvo i aktivno bavila marksizmom, kršćanstvo je prihvatila kada su se Isus i ona sreli treći put. Prvi se susret desio u Portugalu, drugi u Italiji, a odlučujući, treći, se desio u Francuskoj (treća sreća), kada je prilikom teškog napada migrene čula gregorijanski spjev koji ju je sasvim osvojio. Simone koja je do tada bila ateista jevrejskog porijekla, počinje razvijati svoju filozofiju unutar kršćanske vjere koju je smatrala vjerom nesretnih. Tako njezin hronični pesimizam koji je godinama hranila političkim aktivizmom (učestvovala je u građanskom ratu u Španiji; godinu dana po fabrikama obavljala težačke poslove koji su joj sasvim uništili ionako slabo zdravlje) prerasta u hibridni misticizam (kažem hibridni, jer njezino kršćansko „učenje“ sadrži elemente budizma, marksizma, hinduizma, gnosticizma i td.) koji je prakticirala do 1943. kada je umrla u Londonu. Njezina anorexia nervosa tako dobija opravdanje u njezinom vjerovanju: živimo u svijetu bez Boga koji nam je „pozajmio“ dio sebe i taj mu dio trebamo vratiti. Jedini način da ga spoznamo jeste da volimo svijet koji je stvorio i pomirimo se s ovozemaljskom patnjom poslije koje nas ne čeka nikakvo iskupljenje. Weil je kršćanstvo smatrala vjerom robova u koje je ubrajala i samu sebe. Međutim, individualista, kakav je bila (kao djevojka je po fakultetu hodala s kosom prebačenom preko lica, u prevelikim cipelama i izgužvanom odijelu, zbog čega ju je jedan od njezinih profesora prozvao Marsovcem) ona odbija krštenje, jer se nije htjela svrstati u "grupu". Jedina je uz Camusa odbacila staljinizam i otvoreno ga kritikovala, zbog čega su je komunisti nazivali buržujskom intelektualkom, iako to ni u kojem slučaju nije bila. Suzan Sontag ju je posthumno (i s pravom) kritikovala zbog indiferentnosti prema sudbini Jevreja u Drugom svjetskom ratu (Weil je stari Judaizam, Rimsko carstvo i Hitlera stavljala u istu ravan, što je Sontag vrijeđalo), a to je, mogu slobodno reći, jedini veći nedostatak njezinog učenja. Simone Weil je posebna pojava u filozofiji, kako francuskoj tako i šire, jer ne samo da je živjela u skladu s idejama za koje se borila, nego je u skladu s njima i umrla što, morate se složiti, rijetko kome pođe za rukom.


Stariji postovi