Vlastita soba

LINK:

">niekeklunder.com

Sjajna novosadska pjesnikinja i glumica Katalin Ladik (25. 10. 1942.) jedno je od najzanimljivijih imena vojvođanske avangarde. Osim pisanjem i glumom, bavila se i performansom (najčešće - izvođenjem poezije uz muziku) i likovom umjetnošću. Bila članica Bosch & Bosch grupe koja je bila aktivna od kraja šezdesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prvu knjigu objavila 1969. godine. Glumila u nekoliko filmova. Prvi sam se put s njom susrela tek nedavno - gostujući u Novom Sadu, dobila sam priliku da iz edicije Panonska svjetla izaberem dvije knjige po želji. Tada su mi mlade pjesnikinje Dragoslava Barzut i Maja Solar rekle kako MORAM uzeti Katalin, jer je odlična i, zaista, nisam se pokajala - sada mi je izbor iz njezine poezije Ikarova senka jedan od najdražih naslova iz moje kućne kolekcije. Ovako jezivo dobre pjesme rijetko susrećemo na našim prostorima i red je da im ovom prilikom odam počast (pjesme su prevedene s mađarskog jezika):


Bogomoljka

Kada je došlo vreme, pođe u susednu kuću da
se oženi . Dok je devojka nameštala postelju, sve se
više gubio posmatrajući je. Što se više divio, dublje
propadao. Prvo do članka, onda do struka.
Jutrom ga uzalud tražili. Našli samo njegov
čamac. Devojka ustala, izašla da mokri, kad ono,
iz nje ispadale same bele kosti.


Onaj prorez na tvojoj haljini

Onaj prorez na tvojoj haljini
kao vedro nebo blistav nož
međ dlakama.
Dvije šljive
na vlažnom čaršafu
međ tvojim butinama.
Raspori već jednom plavokrile
zajapurene ptice!

Neka se otvore vrata, prozori!


Kraljević žabac

Kad joj se uvukao, u početku osetila zebnju i
samo se koprcala i koprcala. No vremenom se navikla,
zlatnim ga koncem vezala i, pevušeći skaradne
pesmice, u svoje mračne dubine umakala.


LINKOVI:

Par pjesama iz Travnatog kaveza (2002)

Intervju za NIN

Dva djela

Kathy Acker (18. april 1948. New York - 30. novembar 1997. Tijuana), ili književni terorista kako su je neki zvali, američka je spisateljica koja je svoje prve tekstove počela objavljivati sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U dvije je naredne decenije postala jednom od najkontraverznijih autorica s obzirom da je osim punka svojim pisanjem afirmirala pornografiju i feminizam. Svojim je eksplicitnim tekstovima nastojala raskrstiti s falocentričnim društvom i svim rodnim i političkim nedaćama koje su iz njega proizilazile. Koristila se različitim književnim formama i tehnikama, a možda ju je najviše proslavilo "plagiranje" tuđih tekstova koje je redovito prekrajala za potrebe vlastitog pisanja - fragmentima iz tuđih djela svojim je tekstovima davala drugačija značenja ujedno dekonstruirajući i njih, ali i situacije koje je, koristeći te tekstove, ironizirala i kritizirala. Američka se spisateljica najviše zanimala za tijelo, pa je osim pisanjem njime rado eksperimentirala i u vanknjiževnoj zbilji. Tako u jednom od intervjua kaže: "One of my students had a piercing through her labia. And she told me about how when you ride on a motorcycle, the little bead on the ring acts like a vibrator. Her story turned me on so I did it. I got two. It was very cool." Acker je bila velika pobornica tetovaža, a bavila se i bodibildingom. Svoje je opsesije rado pretvarala u književne teme, pa se tako u njezinim tekstovima (što u romanima, što u esejima i drugim književnim vrstama) najčešće možemo susresti upravo s tijelom, ljubavi, seksom, bodibildingom, tetovažama, AIDSom, feminizmom itd. (Kao što Richard Kadrey kaže: "živo joj se jebalo za sve, osim za ono za što joj se nije živo jebalo".) Acker, naravno, nije pisala isključivo o problemima tjelesnosti niti je tijelo kod nje bilo jednoznačno - kroz motiv tijela ona je ukazivala na probleme s kojim se tijelo koje želi biti slobodno susreće. Njezin su stil definirali punkerski senzibilitet te hronični nekonformizam (zbog kojeg je, nakon što su joj dijagnosticirali  rak i odstranili dvije dojke, otišla na jug da sama potraži lijek, odbijajući da pasivno dočeka smrt). Većinu njezinih knjiga (ako ne i sve) objavio je mali, nezavisni nakladnik Grove Press. Tek je pred kraj svog života počela pisati u mainstream medijima, ali je i tamo, ostajući vjerna undergroundu, pisala o njoj bliskim temama (najpoznatiji takav njezin tekst jeste onaj o alternativnoj medicini objavljen u Guardianu).

Linkovi:

kratka biografija

libra libera

Tako to izgleda kada Annie Leibovitz slika svoju ljubavnicu Susan Sontag. Fenomenalna fotografija s kojom se mogu takmičiti još samo fotografije Georgije O'Keeffe Alfreda Stieglitza:

Njezini su stihovi femme fatal hrvatske poezije: ne postoji način da im se oduprete. Nakon nagrade Goran za mlade pjesnike iz 1999 (za zbirku "Plahta preko glave"), Dorta je ove godine dobila nagradu 'The Balkan Grand Prize for Poetry' u Rumuniji. Dorta je (rođena 6. novembra 1974. u Sinju) diplomirala filozofiju i religijsku kulturu, a osim pisanja bavi se i režijom te prevođenjem. Osobno, najdraža mi je njezina zbirka "Đavo i usidjelica (ispovijedi)" iako je i "Tamagochi mi je umro na rukama" jednako poetski snažna.

VOLJA ZA GOLI DAH

ujutro sam ispovraćala
u školjku onaj neprobavljivi dio
tadziove kose.
onda sam je htjela osušiti, počešljati
i elegantno si je rasporediti po glavi.
ali ogledalo u kupaonici posve su zakrili
puževi na samrti.
mazili su se i opraštali baš kao da su
svu su noć slinom iscrtavali
naše siluete,
matematičkom netočnošću
izgovarali svo moje, od rođenja,
potisnuto disanje.

UDALJAVANJE

po granama svakog drveta na svijetu
sjedi jato anđela od nevidljiva porculana.
kad jedan među nama počini grijeh,
njemu najbliži anđeo padne
i razbije se u točno onoliko komadića
koliko je metara čovjek od boga dalje

link:

Đavo i usidjelica na elektronickeknjige.com

Subota, 8 septembar 2007, Sarajevo

14.30 – 15.15 - Historijski muzej BiHPrezentacija feministica: feministice i heroine u umjetnosti – jedan poseban izvor: Asja Bakić tj. femeart.blogger.ba (BiH)

Više informacija na:

LINK

Brought to you by

Iste se godine na prestižni Ecole Normal Superieure upisuju dvije Simone. Po uspjehu je na drugom mjestu poznatija Simone de Beauvoir, a na prvom žena koja je umrla u svojoj 34 godini od posljedica anoreksije, Simone Weil (3. februar 1909. - 24. avgust 1943.). Crvena djevica, kako su je neki zvali jer se zaklela na djevičanstvo i aktivno bavila marksizmom, kršćanstvo je prihvatila kada su se Isus i ona sreli treći put. Prvi se susret desio u Portugalu, drugi u Italiji, a odlučujući, treći, se desio u Francuskoj (treća sreća), kada je prilikom teškog napada migrene čula gregorijanski spjev koji ju je sasvim osvojio. Simone koja je do tada bila ateista jevrejskog porijekla, počinje razvijati svoju filozofiju unutar kršćanske vjere koju je smatrala vjerom nesretnih. Tako njezin hronični pesimizam koji je godinama hranila političkim aktivizmom (učestvovala je u građanskom ratu u Španiji; godinu dana po fabrikama obavljala težačke poslove koji su joj sasvim uništili ionako slabo zdravlje) prerasta u hibridni misticizam (kažem hibridni, jer njezino kršćansko „učenje“ sadrži elemente budizma, marksizma, hinduizma, gnosticizma i td.) koji je prakticirala do 1943. kada je umrla u Londonu. Njezina anorexia nervosa tako dobija opravdanje u njezinom vjerovanju: živimo u svijetu bez Boga koji nam je „pozajmio“ dio sebe i taj mu dio trebamo vratiti. Jedini način da ga spoznamo jeste da volimo svijet koji je stvorio i pomirimo se s ovozemaljskom patnjom poslije koje nas ne čeka nikakvo iskupljenje. Weil je kršćanstvo smatrala vjerom robova u koje je ubrajala i samu sebe. Međutim, individualista, kakav je bila (kao djevojka je po fakultetu hodala s kosom prebačenom preko lica, u prevelikim cipelama i izgužvanom odijelu, zbog čega ju je jedan od njezinih profesora prozvao Marsovcem) ona odbija krštenje, jer se nije htjela svrstati u "grupu". Jedina je uz Camusa odbacila staljinizam i otvoreno ga kritikovala, zbog čega su je komunisti nazivali buržujskom intelektualkom, iako to ni u kojem slučaju nije bila. Suzan Sontag ju je posthumno (i s pravom) kritikovala zbog indiferentnosti prema sudbini Jevreja u Drugom svjetskom ratu (Weil je stari Judaizam, Rimsko carstvo i Hitlera stavljala u istu ravan, što je Sontag vrijeđalo), a to je, mogu slobodno reći, jedini veći nedostatak njezinog učenja. Simone Weil je posebna pojava u filozofiji, kako francuskoj tako i šire, jer ne samo da je živjela u skladu s idejama za koje se borila, nego je u skladu s njima i umrla što, morate se složiti, rijetko kome pođe za rukom.

Najpoznatija po svojoj suradnji sa Philipom Glassom i Robertom Wilsonom na petosatnoj operi Ajnštajn na plaži (1976.), američka koreografkinja Lucinda Childs (New York, 26. juni 1940.), ikona posmodernog plesa, svoju je karijeru započela u avangardnoj plesnoj skupini po imenu Judson Dance Theater 1963. godine. (Deset godina poslije je osnovala vlastitu plesnu grupu.) Na početku karijere se više bavila pokretima koji nisu bili izvorno plesni. Njezine su kasnije izvedbe minimalističke - plesači ponavljaju uvijek iste,  jednostavne plesne rutine (alternacije su minimalne), koje su, međutim, ako se uzme u obzir njihova učestalost, izvođačima poprilično zamorne. Prošle je godine Patrick Bensard za francusko-njemačku televiziju Arte o njoj snimio odličan dokumentarac. (Vrijedi pogledati!) Uz Ajnštajna na plaži, nezaobilazno je i njezino dugometražno djelo Dance (1979.) Inače, od 1992. godine Lucinda radi isključivo koreografije za operu.

link:

lucindachilds.com

Njemačka umjetnica i bivša manekenka, Susanne Junker,  svojim autoportretima od objekta postaje subjek-objekt. Ironično poigravanje bivšim zanimanjem zaslužuje naš znatiželjni pogled. Here she comes:







Link:

homepage